Dio teksta preuzet sa stranice Vjera.pondi.hr na kojoj možete pročitati i više o liječenju duhovnih bolesti i prof. dr. Ivančiću.

Hagioterapija je izvorno hrvatski model pružanja duhovne pomoći , a razvio ju je dr.Tomislav Ivančić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Centra za duhovnu pomoć (CDP) koji primjenjuje hagioterapiju u svome radu.

Hagioterapija je znanost koja proučava čovjekovu duhovnu dimenziju, patologiju duhovne duše, gdje u čovjeku nastaje zlo i razaranje njegove osobnosti i duhovne dimenzije, da bi otkrili uzrok tome i primijeniti pravu terapiju.

Hagioterapija je namijenjena za sve ljude, i ateistima i pripadnicima svih religija. To nije molitvena terapija , niti kršćanska terapija , ona je prvenstveno prirodna terapija. Temelji se na prirodnom moralnom zakonu.Bog je stvoritelj morala.U taj svijet koji je Bog stvorio , Bog je utisnuo svoj moralni zakon. Dao je čovjeku savjest, zakonitost dobra. Čovjek ako je zao postaje nesretan i besmislen.

Duhovno zdrav čovjek je pošten, on je hrabar, on je strpljiv, on podnosi zlo, on prašta drugome. On je čovjek koji vjeruje, ima povjerenja u Boga i ljude. On voli prirodu i on osobito voli sebe. Duhovno zdrav čovjek je velikodušan , on je radostan , on ljubi , on je prepun nade , on živi i njega nitko ne može uništiti ni ubiti, on je vječan.

Dok duhovno bolestan čovjek je onaj koji mrzi, koji je nestrpljiv, koji mrmlja, ogovara, onaj koji nema nade, koji očajava, koji se razočarava, koji gubi snagu za život, on je bolestan i njega treba liječiti.

Duh

O čovjeku se uglavnom govori kao o tjelesnom i psihičkom biću. Međutim , nedvojbeno je: čovjek je tjelesno , psihičko i duhovno biće.Duh pak nije materijalan ,stoga nije dostupan pozitivnim znanostima.

Čovjekovo tjelesno i psihičko područje zajedničko mu je s biljkama i životinjama.
Čovjekov duh je nešto po čemu se čovjek razlikuje od svih ostalih stvorenja. Bog je čovjeku dao , odnosno udahnuo duha. Prve stranice Biblije govore kako je Bog čovjeku udahnuo dah života te je čovjek postao živa duša.

Poznato je da neke tjelesne bolesti mogu imati uzrok u psihi , tada govorimo o psihosomatskim bolestima. Jednako tako , bolestan duh utječe na psihu i tijelo. Američki istražitelji kažu da 70 posto slučajeva raka nastaje na temelju trauma u duhovnoj strukturi čovjeka.

Čovjekov duh reagira na najfinije nijanse svakog događaja i susreta , registrira i najskrivenije misli i želje , kako pozitivne tako i negativne.Ako je , na primjer , majka i samo pomislila da pobaci svoje dijete , duh djeteta je to registrirao te je od tada povrijeđen. Budući da duh potječe izravno od Boga , on je sposoban pohranjivati sve događaje od samih početaka svoga postojanja a da se psiha toga uopće ne sjeća. Čovjekov duh ne mora dozrijevati poput psihe i tijela da bi počeo registrirati događaje, već je za to sposoban od samog početka.

Duh je neuništiv, on ostaje i kad čovjek sve izgubi i kada ga zahvate sve smrti. Čovjekov duh prožima i oživljava svaku stanicu tijela i svaki segment duše. Duh ne raste, ne stari. Jednak je sa 3 mjeseca, sa 10 godina, sa 60 godina.

Područje duha su kreposti. To su vrednote kojima se čovjek ostvaruje i bez kojih nije čovječan. To su npr. sloboda, dobrota, pravda, povjerenje, mudrost, nada , ljubav , vjernost, velikodušnost, hrabrost, čistoća.

Obično ih sveukupno izražavamo riječju vrednote ili humanost ili poštenje ili vrline.
Riječ duša zajednički je naziv za duh i psihu. Duša je stoga duhovne ali i materijalne prirode.

U duhovnoj duši duh djeluje preko duhovne strukture u kojoj se mogu prepoznati razne funkcije, poput organa. To su: osoba, život, savjest, intelekt, slobodna volja, srce, karakter, religioznost, duhovno stvaralaštvo, spolnost, duhovne oči i uši i vjera i povjerenje.

Duhovne bolesti

Bolest duhovne duše može biti:

a) Kognitivne naravi – spoznajne
Da čovjek ne spoznaje duhovne stvarnosti, ne vidi ih , ne razumije te ne živi dostojno čovjeka.To su krive slike i uvjerenja, sve što je negativno utisnuto u život.
Kognitivne bolesti nastaju tamo gdje nismo sposobni upoznati pravi smisao života, gdje smo nesposobni razumjeti postoji li Stvoritelj svijeta, gdje nismo sposobni jasno uvidjeti što je dobro a što zlo.
Krive slike o Bogu. Čovjek sam sebi stvori nekog Boga koji mu prijeti.Prava slika je ona o Isusu Kristu. On nikoga nije osudio. Većina ljudi žive u krivoj spoznaji i misle da su roditelji načinili nas. Roditelji ne znaju odakle si ti došao. Mi često okrivljujemo roditelje da nas nisu znali voljeti. Roditelji daju psihofizičku razinu, a osobnost stvara Bog u trenutku začeća. Odmah kad se dijete rodi on se spaja s grijehom svijeta- istočni grijeh.

b) Aksiološke naravi – etičke
Slobodna volja nije sposobna za zdrave odluke, za etičnost i moral. Aksiološka bolest nastaje tada kada ne živimo po moralu, jer savjest nam kaže nemoj činiti zlo, budi karakter, budi gospodar samog sebe, nemoj biti ovisnik o drogi, alkoholu, psovki, zlu, nemoj mrziti, nemoj biti korumpiran.

c) Antropološke naravi
To je ugroženost čovjekova dostojanstva , nemoć da komunicira sa Stvoriteljom, osjećaj ugroženosti života, duboka bol koja blokira aspekte i moći duše. Antropološke bolesti su kad nas netko povrijedi, u nas uđe zlo i ne možemo mu oprostiti. Kad se sjetimo da nemamo sudbinu u svojim rukama tada se počinjemo strašiti budućnosti, ljudi pa i smrti. Pitamo se čiji smo mi , što se događa sa našom smrću i zašto moram umrijeti.

Duhovne bolesti možemo radi preglednosti razvrstati prema raznim aspektima:
a) antropološke naravi,
b) prema vremenu nastanka,
c) prema vrsti.