Preuzeto sa stranice Upoznaj pravoslavlje.

Postoji stara legenda koja upečatljivo kazuje zašto ponekad naše molitve bivaju besplodne. Davno, davno, živio je neki starac koji se mnogo molio i često brinuo o ljudskim grijesima. I čudnim mu se učinilo zašto se ponekad događa da ljudi idu u crkvu, mole se Bogu, a ipak i dalje žive loše..

.. “Gospodine, mislio je on, odgovaraš li Ti na naše molitve? Evo, ljudi se neprestano mole, da bi živjeli u miru i pokajanju, a nikako ne uspijevaju. Nije li možda isprazna njihova molitva?”

Jednom je s tim mislima utonuo u san. I na njegovo iznenađenje, anđeo sav u sjaju, obavivši ga krilom, ponese ga visoko iznad zemlje; kako ga je nosio sve više i više, sve slabije su se čuli zvuci sa zemlje. Nisu se čuli ljudski glasovi, utihnula je pjesma, zvuci, čitav žamor ispraznog ljudskog života. Samo su s vremena na vrijeme odnekud dolazili harmonični nježni zvuci, kao zvuci daleke flaute.

– Što je to? – pitao je starac.

– To su svete molitve – odgovori anđeo – samo se one ovdje čuju!

– Ali zašto su tako tihe? Zašto je tako malo tih zvukova? Evo sada se sav narod moli u crkvi! Anđeo ga pogleda tužnog lica.

-Želiš li znati?.. Pogledaj!

Daleko dolje vidjela se velika crkva.

Čudesnom snagom su se otvorili njezini zidovi i starac je mogao vidjeti sve što se događa unutra.

Crkva je bila puna ljudi. Na pjevalištu se vidio veliki zbor.

Svećenik u punoj odori je bio na oltaru. Tekla je služba! Kakva služba – nije se moglo reći jer ni jedan zvuk se nije čuo. Vidjelo se, kako je stojeći na lijevom pjevalištu čitač nešto čitao brzo-brzo, mrmljajući, ali riječi gore nisu dopirale. Na ambon je brzo izašao đakon gromadnog rasta, odriješitim pokretom zagladio kosu, zatim podigao orar, široko otvorio usta, i ni zvuka!

Na pjevalištu je dirigent raširio notni tekst: zbor se spremio pjevati.

«Aha, zbor ću sigurno čuti» – pomislio je starac.

Dirigent je dao intonaciju, podigao ruke i dao znak za početak, ali kao i ranije -carevala je potpuna tišina.

Bilo je sasvim čudno gledati: dirigent je mahao rukama, davao takt nogom, basovi su se zacrvenijeli od naprezanja, tenori zapinjali, visoko podižući glavu, svi su otvarali usta, ali pjesme nije bilo. «Što je ovo?» – pomislio je starac.

Prenio je pogled na ljude koji su se molili. Bilo ih je veoma mnogo, raznih uzrasta i društvenih položaja: muškaraca i žena, starih i mladih, gospode i običnih seljaka. Svi su se križali, klanjali, mnogi su šaputali, ali se ništa nije čulo.

Čitava crkva je bila nijema.

– Zašto je tako? – pitao je starac.

– Spustimo se, i ti ćeš vidjeti i razumjeti – rekao je anđeo.

Brzo i nevidljivo za ostale u crkvi, spustili su se u samu crkvu. Jednostavno odjevena žena stajala je naprijed i izgledalo je da se usrdno moli. Anđeo joj se približi i tiho je dodirnu rukom, i odjednom je starac vidio njeno srce i razumio njene misli.

«Ah, ta prokleta ženetina! – razmišljala je ona. – Opet je u novoj odjeći! Muž – pijanica, djeca – neodgojena, a ona ne obraća pažnju!.. Samo se licka!..»

Dalje je stajao lijepo obučen gospodin i zamišljeno promatrao ikonostas. Anđeo je dodirnuo njegove grudi, i pred starcem su se otvorile njegove tajne misli:

«Teško razočaranje! Kako sam loše trgovao, izgubio sam tisuću, a možda i tisuću i pol! »

Dalje je stajao mladić. On se već nije molio, sve vrijeme je gledao lijevo, gdje su stajale žene, crvenio se i premještao s jedne na drugu nogu. Anđeo ga je dodirnuo, i starac je pročitao njegove misli: «Ah kako je dobra!.. Kod nje sve vrijedi: i lijepa i ima dobar posao, takvu bih ženu htio! Bi li me htjela?»

I mnoge je dodirivao anđeo, i svi su imali slične misli, prazne, svjetovne. Pred Bogom su stajali, ali o Bogu nisu mislili. Samo je izgledalo kao da se mole.

– Razumiješ li sada? – pitao je anđeo. – Takve molitve do nas ne dolaze. Zato i izgleda tako – svi oni su zaista nijemi. – Tog trenutka zvonki dječji glasić je jasno progovorio:

– Gospodine! Ti si blag i milostiv; spasi, pomiluj, iscjeli moju sirotu mamu!..

U kutu, na koljenima, pribijen uza zid, stajao je dječačić. U očima su mu blistale suze. Molio se za svoju bolesnu majku.

Anđeo ga je dotakao i starac je vidio dječje srce. Tamo su bili briga i ljubav.

– Evo molitve, koja do nas dopire! – rekao je anđeo.

– Eto zato, naše licemjerne, čisto formalne molitve do Boga ne dolaze i plod ne donose.

Biskup Kinešemskij Vasilij (Preobraženskij) (1876. – 1945.)

Izvor: manastir-lepavina.org