Preuzeto sa stranice autograf.hr

Uvodna napomena uz hrvatski prijevod Deklaracije o svjetskoj etici – Povijesna pozadina nastanka Deklaracije.

Cijeli svijet i napose Amerika slavili su 1893. godine četiristotu obljetnicu ”otkrića” američkog kontinenta. Tim povodom bila je priređena u Chicagu svjetska izložba. Slavlju su se pridružili i pripadnici brojnih religija svijeta koji su u Chicagu od 28. kolovoza do 5. rujna iste 1893. godine održali ”Parlament religija svijeta”. Njemu je predsjedao tadašnji katolički kardinal Bostona James Gibbons (1834.-1921.). Od nekršćanskih vjerskih uglednika sudjelovao je neohinduist Vivekananda (Narendranath Dutt, 1863.-1902.) koji je kao Indijac probudio zanimanje Zapada za hinduizam, a smatrao je da religije mogu pridonositi istinskom razvoju čovječanstva.

O tom međureligijskom događaju izdana je i knjiga koja odiše optimizmom i vjerom u napredak kakva je bila svojstvena za kraj 19. st. Taj je susret dao odlučan poticaj međureligijskim pothvatima, kršćanskom ekumenizmu, te proučavanju religija na teološkim fakultetima.

Pod pokroviteljstvom Frederica Mayora, generalnog direktora UNESCO-a, održan je u Parizu od 8. do 10. veljače 1989. kolokvij na temu: “Religije svijeta, ljudska prava i mir u svijetu.” Na njemu je pokrenuta inicijativa o projektu dokumenta svjetske etike koja bi prericala tzv. neutralnim rječnikom osnovne etičke vrijednosti u kojima se religije svijeta slažu.

Želeći pod­sjetiti na događaj iz Chicaga 1893. i na pozitivnu ulogu religija u današnjem svijetu, četiri međureligijske organizacije priredile su novi ”Parlament religija svijeta” u Chicagu i to upravo za stotu obljetnicu prvog Parlamenta. Odabrani su isti datumi tj. 28. kolovoza do 5. rujna 1993. kad se prije sto godina održavao prvi Parlament.

Četiri velike međureligijske organizacije priredile su ovaj drugi ”Parlament religija svijeta”:

1.Svjetska konferencija o religiji i miru, osnovana 1970; 2.Svjetski savez za vjersku slobodu, osnovan 1990; 3. Svjetski savez religija, osnovan 1936; 4. Hram i razumijevanje koji je utemeljio 1960. UThant bivši sekretar OUN kao duhovnu organizaciju Ujedinjenih naroda.

Od katoličkih dostojanstvenika ovom drugom ”Parlamentu religija svijeta” prisustvovao je domaći kardinal Joseph Bernardin uz brojne službene delegate različitih vjerskih zajednica; bilo je nazočno oko šest tisuća drugih sudionika koji su došli iz vlastitog zanimanja.

Organizatori su povjerili tübingenskom teologu prof. Hansu Küngu, koji se kao pročelnik tamošnjeg ekumenskog instituta bavi(o) religijama u današnjem svijetu, da sa svojim suradnicima izradi nacrt Deklaracije o globalnoj etici koji bi bio predložen vjerskim poglavarima prisutnima na susretu u Chicagu. U Küngovoj radnoj grupi bilo je i teologa nekršćanskih religija.

Stručnjaci su kroz dvije godine dorađivali njegov početni nacrt, a on ga je neposredno prije zasjedanja preradio u skladu s prispjelim primjedbama i dokumentu je dao potrebno jedinstvo.

Za vrijeme održavanja ovoga drugog Parlamenta u Chicagu 1993. g. organizatori su pozvali 241 nazočnog vjerskog poglavara i duhovnog vođu da kroz tri dana prouče nacrt Deklaracije, iznesu primjedbe i dokument je potom bio usvojen 4. rujna 1993.

Treba odmah naglasiti da se u dokumentu radi o zajedničkom djelovanju iz vjerskih motiva, na temelju vjerničke savjesti. Pitanju globalne etike može se pristupiti s filozofskog i znanstvenog stajališta. Međureligijska suradnja koju podržavaju vjerski poglavari ne traži od sljedbenika različitih religija da zanemare ono što je vlastito u pojedinoj religiji nego da se oslone na ono što je zajedničko.

Dokument je građen na dva temeljna načela: nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe i “zlatno pravilo” svakog moralnog postupka: što ne želimo da drugi nama čine, ne činimo ni mi njima.

Dokument se sastoji od dva dijela. Prvi dio sažima ukratko cijeli dokument i namijenjen je kao sažetak za upotrebu u medijima. Drugi donosi Načela svjetske etike.

Sljedbenici monoteističkih religija – Židovi, kršćani i muslimani – mogli bi prigovoriti ovom dokumentu što samo jednom spominje Boga, i to neosobnim nazivom Ultimate Reality – Vrhunska Stvarnost. Sastavljači su međutim računali s velikim religijama poput budizma, gdje ne postoji pojam osobnog Boga ali postoje istinske moralne i religijske vrijednosti.

Na samom Parlamentu religija u Chicagu 1993. jedan budistički vjerski poglavar istaknuo je da budizam nije religija bez Boga, ali je budizam prvenstveno religija mudrosti, prosvjetljenja i sućuti pa budisti ispovijedaju da se ljudi mogu spasiti priznavanjem vlastitih grijeha i molitvom.

Ova Deklaracija svakako pretpostavlja pojam moralnog i općeg dobra, zatim međureligijski dijalog i suradnju sljedbenika različitih religija na humanom i humanitarnom području.

Katolički kršćani izjasnili su se za takav dijalog i suradnju u dokumentima Drugog vatikanskog sabora. Poslijesaborski dokumenti učiteljstva Katoličke crkve o dijalogu s nekršćanskim religijama, s muslimanima i Židovima traže da katolici upoznaju vjeru sljedbenika drugih religija na svom području te da s njima surađuju na općem dobru u svom narodu i u cijelom svijetu.

Ukratko: ova Deklaracija, prva ovakve vrste, temelji se na uvjerenju o neotuđivom dostojanstvu svakog čovjeka, o svjetskoj etici kao temeljnom preduvjetu da svijet opstane, o međureligijskom dijalogu kao velikom doprinosu miru.

(Ovaj Uvod odnosno uvodna napomena načinjena je prema tekstu teologa dr. Mate Zovkića iz njegove knjige: ”Međureligijski dijalog iz katoličke perspektive u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo 1998., str. 50-53. Sam tekst Deklaracije s engleskog jezika preveo je dr. Mato Zovkić, koji je sam bio sudionik ovoga skupa održanog u Chicagu 1993. g.).

Deklaraciju o svjetskoj etici možete preuzeti i ovdje.