Preuzeto sa stranice Upoznaj pravoslavlje

Koliko god pravoslavlje naglašavalo i uzdizalo ideal monaštva i bezbračnosti zbog Carstva Nebeskog, ipak, bračni i obiteljski život čine nezamjenjivi dio pravoslavnog crkvenog života. Kao i svugdje, i među pravoslavnima je brak u krizi; većina vjerskih zajednica danas nastoji pomoći svojim vjernicima da čim potpunije i svetije žive ovaj uzvišeni poziv. Zato i mi donosimo razmišljanja o bračnom životu naše svetice i mučenice Aleksandre Romanove, posljednje ruske carice. Njena proživljena razmišljanja uvijek su aktualna, i na jednostavan i svakodnevni način nam mogu pomoći u sagledavanju raznih dimenzija bračnog i obiteljskog života. 

Smisao braka je u činjenju radosti. Podrazumijeva se da je bračni život najsretniji, najpotpuniji i najbogatiji. To je savršena božanska ustanova. Božanska zamisao se zbog toga sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim, kako nitko od njih ne bi izgubio, već da oboje pobijede.

Ako brak ipak ne postaje sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, krivica nije do same bračne veze; krivica je do ljudi koji su njome sjedinjeni. Brak je božanski čin. On je bio dio zamisli Božje kada je Bog stvarao čovjeka. To je najprisnija i najsvetija veza na zemlji.

Poslije sklapanja braka prve i glavne obveze muža su prema ženi, a žene – prema mužu. Oni moraju živjeti jedno za drugo, jedno za drugo davati život. Ranije su oboje bili nesavršeni. Brak je sjedinjavanje dvije polovine u jedinstvenu cjelinu. Dva života su povezana u tako tijesan savez, da više ne postoje dva života, nego jedan. Oboje do kraja svog života snose svetu odgovornost za sreću i najviše blago onog drugog.

Dan svadbe treba uvijek pamtiti i izdvajati ga između svih drugih naročito važnih datuma u životu. To je dan čija će svjetlost do kraja života obasjavati sve druge dane. Radost zbog sklapanja braka nije burna, nego duboka i mirna. Kada se sjedinjuju ruke i izgovaraju sveta svečana obećanja, iznad bračnog oltara dolijeću anđeli i tiho pjevaju svoje pjesme, a zatim štite sretni par svojim krilima, kada počinje njihov zajednički životni put.

Krivicom onih koji su se uzeli, jednog ili oboje, život u braku može postati nesretan. Mogućnost sreće u braku je vrlo velika, ali se ne smije zaboraviti ni na mogućnost kraha braka. Samo pravilan i mudar život u braku će pomoći da se postignu idealni bračni odnosi.

Prva lekcija koju čovjek treba naučiti i ispuniti jest strpljenje. Na početku obiteljskog života otkrivaju se kako vrline karaktera i naravi, tako i nedostaci i specifičnosti navika, ukusa i temperamenta za koje druga polovina nije ni sanjala da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće navići se jedno na drugo, da će konflikti biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladavaju sve, i dva života se slijevaju u jedan, plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji, i taj život će se nastaviti u miru i spokojstvu.

Dužnost u obitelji jest nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje „ja“, posvetivši sebe onom drugom. Svatko treba kriviti sebe, a ne drugog ako nešto ne ide kako treba. Neophodni su izdržljivost i strpljenje, jer nestrpljenje može sve pokvariti. Oštra riječ može usporiti sjedinjenje duša (supružnika) za čitave mjesece. S obje strane mora postojati želja da se brak učini sretnim i da se savlada sve što predstavlja prepreku za to. I za najsnažniju ljubav je veoma potrebno da se svakodnevno učvršćuje. Najneoprostivija grubost je baš u vlastitom domu prema onima koje volimo.

Još jedna tajna sreće u obiteljskom životu jest pažljivost jednog prema drugom. Muž i žena moraju stalno jedno prema drugom ispoljavati znake najnježnije pažnje i ljubavi. Sreća u životu sastoji se od pojedinih minuta, od sitnih zadovoljstava koja se brzo zaboravljaju, od poljupca, osmjeha, lijepog pogleda, srdačnog komplimenta i bezbrojnih malih, ali dobrih misli i iskrenih osjećaja. Ljubavi je također potreban njen svakodnevni kruh.